Referendum EU.

Rekao sam si da neću o ovome pisati nego ću otići na referendum i prekrižiti listić bez ikakvih rasprava i dilema samo zato što me više ne zanima gdje će nas "naš čovjek" odvesti.
Sve do danas.
Mrzim kad ne mogu popiti kavu i pročitati novine na miru. Gdje piše na meni da ako sjedim sam za šankom u kafiću i čitam novine da mi je stalo do toga što češ mi govoriti?
Dobro, kao svaka normalna osoba, počneš razgovor sa čovjekom, prvo ga onak lagano slušaš pa ga kreneš ignorirati i kimati glavom. Najgore je kad ti prodaje priču o nečemu što znaš da nije tako i uvjerava te da je tako.

Danas mi neki lik iz neke stranke prodaje priču o našem vanjskom dugu i kako mi ne bi trebali ući u EU jer će ovo otići njima, ovo onima. A bio sam mamuran još od jučer i nikakav.
Samo sam htio popiti malu kavu i pročitati Sportske novosti i Jutarnji list. Ono, u miru, sam, jer znam poslijepodne su kafići naprosto prazni.
Naravno, počeo sam se svađati s čovjekom koji mi je govorio kako je to loše, kako treba zaokružiti ne itd. Pitao sam ga jel meni piše na čelu: "E, SLOBODNO DOĐI PRIČATI SAMNOM O BILO ČEM JER SJEDIM SAM ZA ŠANKOM?" na što me pogledao sa onim pogledom "Joj, kako možeš biti tako bezobrazan? Neuljudan?" I objasnio sam mu stanje stvari kroz glavu mladog čovjeka koji je rođen u ovoj našoj predivnoj Slavoniji:
Moja Slavonija je otišla k vragu Jedini način za neki napredak vidim kroz tu EU jer ti naši ljudi neće učiniti apsolutno ništa za nas. Dvije godine sam bez normalnoga posla, izvanredni sam student, sve u mom gradu i oko moga grada je propalo, politika koju vode naši ljudi je sve živo što se moglo uništit uništila i ti mi sad dođeš pametovati kako će brodogradilišta i otoci otići u ruke strancima?
Pa briga me za brodogradilište kao što me briga i za otoke. Što ja imam od tog otoka i od brodogradilišta? Upumpane su milijarde u tu brodogradnju i opet posluju s gubitkom. I briga me za te "naše ljude" iskreno kad sve uništavaju. Onaj tko nije osjetio kako je to kad plaća kasni po par mjeseci nema pojma o tome koliko su ti "naši ljudi" na koje smo ponosni pokvareni.
Radim kod stranca, odmah po završetku posla dobijem pare. I još više no što sam trebo. Sretan i zadovoljan. Radim kod našeg čovjeka, ne bi mi ni platio da mu ne dosađujem svaki tjedan bar jednom.

Da se razumijemo, dosta mi je tih kvazi ekonomista sad. Ja kao ekonomist ne pričam toliko i ne prodajem toliku maglu koliku oni prodaju. Svi sad sve znaju. Gdje ste bili kad su se slali generali u Hagg? Nigdje. Šutili ste jer ste mislili da će biti bolje tako. I gle, sad ako izglasamo da nećemo u EU, svoje ljude smo bezveze izručivali tim strancima.
Sama logika se nameće da ako zaokružimo NE da smo licemjeri i da nas je briga za tog "našeg čovjeka".

Osobno nakon svih ovih bombardiranja sa svih strana, glasovat ću ZA ulazak jer aposlutno NIŠTA nemamo izgubiti.
Bar ja u mojoj Slavoniji. Sve smo ovdje izgubili. Jedino nam je zdravlje ostalo. Vi ostali terajte inat, neće nam biti bolje, može nam samo biti gore ako ne uđemo. A ja... ja neću biti licemjer.
Ta trunka ponosa je ipak ostala u meni, jer naposljetku sam ja državljanin ove naše prekrasne države.

Samo razmislite malo o stvarima oko sebe. Nažalost sam kao mlad čovjek doživio tonu nepravde na račun ovih naših idiota na vlasti i to stvarno ne bi htio nikome. I po tomu ćemo se na ovom referendumu razlikovat.
Onaj koji je nastradao zaokružit će za, onaj koji nije i sad pametuje o svemu, otkriva toplu vodu i negdje u džepu ima doktorat iz ekonomije će zaokružiti protiv.

Kako god okreneš, trenutno nam je pametnije propasti s ostatkom Europe, nego da to učinimo sami, jer koliko smo sposobni, još ćemo si izdubiti rupu u koju propadamo.

Gdje su nestali nježni glasovi?

Galama je opet zamijenila tišinu, nema više laganih buđenja. Svi su se počeli derati i biti agresivni izvlačeći se na to da su osjetljivi. Sve ide prema goremu, ljudi dolaze doma sa posla pod ogromnim stresom i pošto se nisu iskalili na nikome u svom poduzeću, nastradaju djeca. Ili supružnici. Konstantne besmislene svađe zbog ničega se non-stop vrte u krug. Roditelji misle kako se njihovo punoljetno dijete namjerno ne želi zaposliti i cijeli život želi biti na njihovoj grbači. Logika na mjestu naravno, mislim, tko ne bi to htio? Svaka osoba si mora priznati da unazad par godina kad se spomene ta famozna "grbača", smijeh najednom stane, sreća se pauzira, a oči se okrenu za puni krug. Nakon što se spomene ta riječ na g, onda kreću neka famozna iseljenja iz kuće, izbacivanja, netrepeljivost, nepodnošljivost itd. a na svoju krivicu nisi mogao utjecati jer roditelje ne možeš birati. I zapeo si u kući svojih najmilijih i ne znaš gdje dalje. Možda i znaš, ali ne možeš. Možda i možeš, ali nečeš, možda i nečeš, ali znaš da možeš. Ajmo opet u krug.

Da bar postoji neka harmonija u kojoj možeš obitavati, neki savršeni sklad gdje stres ne postoji, gdje do galame ne može doći, negdje gdje je jad nepoznanica, a pojam politika ne postoji.
Bi li uopće uspjeli to preživjeti?

Gorivo

Osjećate li povremeno da trebate neku pokretačku snagu, svojevrsno gorivo koje će vas podići, rasteretiti, ubrzati, izvući iz neke čudne depresije, a to gorivo dolazi iz neke osobe?
Treba li vam netko iz koga ćete vući inspiraciju za učiniti život ljepšim, boljim... produktivnijim?
Mnogi ljudi to isto gorivo ne mogu pronaći koliko god tražili te konstantno mijenjaju od jednog do drugog. Naravno, svi znamo da u benzinca ne možeš trpati dizel, ali kad to gorivo ulazi u čovjeka preko tih nekih nevidljivih membrana koje nemaju neko svoje posebno ime, nitko se ne pita da li to gorivo paše motoru nego svi idu isprobati.
U tome leži najveći problem, jer ne znaš što želiš sa sobom, od sebe i što želiš od drugoga dok god možeš to gorivo crpiti. Tek na kraju shvatiš da nije krivo gorivo nego izvor.
Naravno, ne mora izvor nužno biti osoba, mnogi ljudi crpe svoju dozu mržnje, ljubavi ili čega god preko nekog drugog medija. Jednostavno im treba taj fix u životu da se osjećaju ispunjenijim. Isto tako tu može biti priroda, neka životinja, posao na koji odlaziš, zapravo sve čega se sjetiš. Ali, sve se svodi na isto. Treba nam to gorivo. Ovisni smo o njemu.
Problem nastaje kad izvor presuši. Sve je idilično prije toga. I onda kad to isto gorivo dobivaš na kapaljku, počneš se gubiti, ne znaš što bi sa sobom pa tražiš nešto drugo samo da dođeš do sebe. I onda izvor totalno presuši, nema ni na kapaljku više. Što onda? Taj prijelomni trenutak je ključan u životu svakoga jer postoje dvije solucije: pokušati svim silama pokrenuti taj izvor jer je gorivo negdje dublje ili pronaći novi. Prva solucija može zadati više boli i muke nego druga, ali ako pronađeš žilu ponovno, možeš se vratiti u blagostanje. Ako ne... onda nema pokretačke snage dok ne pronađeš drugi. A i za pronalazak drugoga treba vremena. U međuvremenu tu i tamo pronađeš nešto sitno, ali to nije dovoljno, pa tražiš dalje i dalje.
Cijeli život se svodi na potragu za time. Ma kakva god osoba bio, to ti treba. I kroz cijeli život se protežu samo dva ista pitanja: "Tražim li ono što želim na pravome mjestu? Je li to ono što stvarno želim?"
Ne treba živjeti u nekoj iluziji nego prihvatiti stvari onakvima kakve jesu i uvijek težiti ka boljemu, jer život u iluziji je prazan. A nitko tako ne može funkcionirati.

Imaju dečki iz Crowbara pravo što se tiče ove teme, nitko im to ne može osporiti.

Ponos

Koliko puta započnete dan sa pomisli da nemate pojma što da radite? Svaki pokušaj za pronalaskom nekog posla od kojeg bi mogli živjeti stvori novu mentalnu prepreku u glavi i pitate se jeste li uopće sposobni, te dokle više ovo može ići. Čak i oni koji su zaposleni započinju dan sa ogromnom bezvoljnošću zbog toga što znaju kako će im se cijeli dan odvijati i što će morati trpiti. Zvuči kao začarani krug i za jedne i za druge. Dva začarana kruga koja se međusobno ne dodiruju.
Kad shvatiš da si u jednom te istom začaranom krugu, počnu ti se rađati neke ideje. 90% toga otpišeš, a ostatak isprobaš pa kud puklo da puklo. Na taj način sam u srednjoj počeo sa pisanjem, a u osnovnoj sa sviranjem i dan danas pišem kao što i sviram. Naravno, kao klinac sam htio biti astronaut i direktor svemira, ali to je nešto od ovih 90% što sam s vremenom otpisao.
Problem je što živim(o) u zemlji gdje ne možeš loviti svoj san, niti ga ostvariti. Barem ne legalnim putem. A tako nam je lijepa zemlja, toliko smo krvi zbog samostalnosti prolili, toliko firmi privatizirali, toliko nafte i svega ostalog prošvercali samo da možemo reći: "E, ovo je naše!". Bravo mi, uspjeli smo! I Slovenci su uspjeli pa su nam priječili pregovore sa EU zbog arbitraže. Rekli su "Tukaj je Slovenija" i gotovo. Europa je iza njih, mala zemljo pokori se! Više nije bilo ponosa među političarima i nitko nije govorio "E ovo je naše!" nego su svi u svrhu napretka ove predivne zemlje pristali na to da neki arbitar odredi prave granice. Bravo. Ratovali smo sa Srbima stvarno radi ničega i onda dođu Slovenci i zovu arbitara. Trebalo je prije 20ak godina biti pametan i zvati arbitara, a ne ovak biti pun ožiljaka. Da bar nisu stare PIK-ove rascjepkali, možda bi i bilo sad trenutno lakše. Ček, što ja to govorim? Pola kilometra od mene stoji najbolji primjer gluposti i farse u ovoj državi, a tu se dotičem granica i nekih nebitnih stvari poput nacionalnog ponosa. Ljubi svoju zemlju, ne daj ju nikome, tu smo od 7. stoljeća, trebamo to štititi.
Stat na branik i branit! I onda malo izmudrovati neke šeme kako zaraditi brzu lovu, pa ajmo dati Inu Mađarima, željezaru Amerikancima, cijelu Istru Talijanima, poneku rafineriju Rusima. A da ne bi bilo da nismo dali "našima", ajmo stvoriti par privatnika iza kojih ćemo mi političari biti i dati im sve ostalo.
I onda se ja pitam zašto poštena osoba ne može uspjeti. Može, naravno. Ali, to će država naplatiti do te mjere da češ i dalje biti na mizeriji. Ili propasti. Više vjerojatnije je ovo drugo.

Ova sva kvazi mržnja i depresija koja se konstantno ponavlja nestane sa vremena na vrijeme. Pogotovo ako te vesele sitnice te ako ljepotu možeš pronaći u krugu sebe. Ako ne možeš, pod hitno se odseli ili promijeni nešto u svom životu. Ako nemaš neku ljepotu u životu, bila ona u glazbi, prirodi, nekoj osobi, životinji, poslu, ma bilo čemu, onda nešto nije u redu s tobom ili si jako nesretna/tužna osoba.
Danas se vraćam iz BiH i gledam sunce kako zalazi u daljini, polja ne mogu biti ravnija, a šume praznije. Sava je bila tako tiha da si tišinu mogao rezati poput torte. Sunce zalazi na ravnici. Vrijeme je stalo. Taj tren ništa nije moglo biti ljepše od toga. Rekao sam suputnicima da ću staviti slušalice u uši jer mi se piše (ogromna navala inspiracije, a i nije mi se slušao random koji je izlazio iz zvučnika). Naravno, jedva su dočekali da me izignoriraju, jer sam im dojadio sa pričom o Japancu koji je preživio obje atomske bombe koje su u doba II. svjetskog rata pale na njegovu zemlju. Ja sam si pustio ovu stvar ispod (nisam mogao zamisliti savršeniju pjesmu u trenu) i napisao iduće:

Kada bi se riječi plaćale,
ljudi bi birali što bi govorili.
Svi znamo da bomba ne bira stranu,
niti gađa određeno utočište
Ne razmišlja niti samostalno djeluje
samo padne tamo gdje je bace
i ubije sve bez oklijevanja.

Pojam ljepote

Živimo na prostorima gdje je ovo ljepše od ovog.

Više nitko ne voli cure koje nisu umjetne i kad kažeš da ti se nešto takvo gadno, nisi normalan i nemaš pojma što je lijepo. Da. Naravno. Mediji čuda čine i nameću takve gluposti ljudima koji to apsolutno slijepo prate, a da ne govorim o averzijama prema tetoviranim osobama. Stvarno ne znam kako je negdje dalje, ali na ovim prostorima, osoba sa prve slike se smatra lijepom, predivnom, sexy, (pazi ovo) normalnom, curice žele biti poput nje, a osoba s druge slike čim pokaže tu tetovažu koju ima, odmah je nenormalna, glupa i nema pojma o životu. Ukratko - osoba sa prve slike je više prihvaćenija od osobe sa druge slike. Ali nije problem u tome, nego je problem što je osoba sa prve slike pojam ljepote. ZAŠTO??? Pa živimo na tako lijepom balkanu svi i imamo predivne žene. Zašto trpati nešto ovako među ljepotu? Što se ljudi događa?
Očito sam neki izrod sa poremećenim centrima za raspoznavanje lijepog ili me majka potajno i sustavno cijeli moj život drogirala, pa kad izjavim nešto protiv umjetnih ljudi, ekipa me počne tapšati po ramenu govoreći mi "provedi jedan poseban dan, o ti jedan posebni dječače". Naravno, koliko sam nadrogiran ni ne primjećujem da se to događa. Prostor oko mene se očito do te mjere savija da ne uspijem skužiti da u ishodištu crna rupa guta i vrijeme.
Yeah, right. I'm not that stupid.

Ne znam što je uopće navelo ljude na ovakvo razmišljanje. Možda ova kriza čini svoje pa od silnih lijepih stvari pred nama, ističemo one ružne jer smo navikli pričati o njima? Iskrivila nam se percepcija, više ni ne razmišljamo pa prihvaćamo sve.

Prosperitet kroz državni aparat

Negdje prije se u bespućima interneta pojavio video o crackheadovima kako govore o tome što je pakao droge, što te odvede tamo itd. Poanta svega je ta da bi mi kao ljudi trebali izvući pouku da ne konzumiramo drogu i raznorazna opojna sredstva jer (pazi sad ovo) stvaraju ovisnost.
Vau, captain obvious. Kampanja za osvijestit se. Nitko se ne pita što dovodi do toga da se čovjek počinje drogirati, što dovodi do toga da čovjek stvori bilo koju vrstu ovisnosti. Bitno da pričaju o tome kako je to loše, a nose odjeću koja dođe k'o pola prosječnog auta. Da li ja jedini ovdje vidim "what's wrong?"
Isto tako bi i trebali cijeniti život koji imamo. Naše noge, ruke, oči, uši itd. Olako to shvaćamo jer smo zapravo svi stvoreni na taj način da nas je briga za drugoga. Ali bitno da smo puni suosjećanja svi.
Čovjek u invalidskim kolicima govori "Cijeni to što hodaš", a drugi na to govori: "Boli me k***c, provozat ću se autom do kraja ulice jer sam lijen da hodam.
Kakva puna pluća? Trebaš me osvijestiti kako neka bolest koju ni ne znam izgovoriti ubija? Kako je droga loša? Kako sve što konzumiram ne valja?" Slavonac sam. Umrt ću do 50te godine od infarkta.

Ironično je što 90% kampanja za osvjestiti se dolazi iz najveće ekonomske velesile na svijetu, gdje je prosječna osoba glupa do te mjere da kad bi joj dao kartu svijeta i pitao gdje je Irak, Iran, Sjeverna Koreja, Njemačka, Vijetnam... ona bi pokazala na Kanadu. Sustavno uništavaju male sredine iz kojih većina ljudi ode u vojsku jer nemaju gdje dalje otići. Naravno, aktivnih ratova uvijek ima, treba krasti naftu od Arapa. Muslimani su loši ljudi, žive u pijesku u šatorima itd. Iskreno, tko normalan u njihovom svijetu bi pomsilio da su arapske države zbog svojih prirodnih resursa razvijenije nego polovica europskih država? Mislim da je odgovor nitko. A pazi sad paradoks: kod nas u državi ljudi vojsku, policiju i bilo koju državnu službu smatraju darom s neba jer su si osigurali životno pitanje. I otac povlači veze da bi sina utrpo u bilo koju državnu službu. Zašto na primjer to ne bi bila vojska? Policija? Boli te briga, beneficirani radni staž, ne radiš apsolutno ništa, a vlast ti je u rukama i ako si taj isti policajac možeš se raširiti preko pola ulice dok hodaš ponosno i utegnuto. Puno ovakvih primjera ima iz Slavonije gdje ljudi nemaju nikakvu perspektivu osim te. I naravno, nastala je ogromna navala na policijsku akademiju unazad par godina, broj ročnika u vojsci nikad nije bio veći, a drugi državni poslovi su postali kao utopija za one koji ne odaberu bilo kakvu fizičku aktivnost. Selo prosperira kad autocesta prođe kroz njega. ŠTA? You're doing it wrong do übera. Pa dokle? Paradoks koji se sam po sebi ubacuje u ovu priču je taj da svaka osoba mrzi "tete za šalterima". Rijetko da postoji ljubazna osoba za bilo kojim šalterom koja će ti na lijep način objasniti sve kako, šta i gdje trebaš. (Gdje je osmijeh, halo?) Čovječe, budi sretan što si u državnoj službi, to ti je siguran posao, plaća redovna, nema problema sa mirovinama, godišnjim odmorom, slobodnim danima, trinaestom plaćom, božicnicom, uskrsnicom, darom za djecu i ostalim beneficijama. Čovječe, ako radiš u HŽ-u, možeš krasti i gorivo. Jednostavno ti je sve riješeno.

Najljepši grad na svijetu, Đakovo. Ne.

Lažem, je. Najljepši je. Gdje god da odem, što god da radim, nitko i ništa ne može ovu moju vukoje*inu nadmašiti. Ni brda ni mora. Šteta samo zbog toga što je grad sustavno uništavan i što imamo na vlasti ljude koji su nesposobni. Uvijek kad putujem i kad se vraćam nazad u Slavoniju, čim vidim ravninu bude mi malo lakše. Ne znam je li to neki "homesick" rad, ali ima nešto u tome. Ironično je što 80% građana bi zapalilo ovaj grad i sravnilo ga do temelja. Nema perspektive niti ikakvog posla, vlada neka konstantna tuga o kojoj nitko ne priča i svi šute jer znaju da im gore ne može biti. Ne znam je li mi to u krvi ili sam krivo odgojen, ali ja ne znam šutiti. I ne volim šutiti.

Danas ujutro kada sam šetao do grada nisam sreo niti jednu osobu niti vidio ijedan auto. Čuo sam samo udaljene zvukove meljenja žitarica bivšeg ponosa grada "Đakovštine" koji su bili sve glasniji što sam se približavao ovoj našoj propaloj firmi. Tek kad sam došao na glavnu cestu, vidio sam par auta i ženu kako čisti ispred trgovine. Iduća osoba je bila radnik HZZ-a koji mi je udario pečat. Ta tišina koja je u mom gradu ne postoji nigdje na svijetu. Magla koja sa bunkera polagano ide prema poljani prekriva dječje igralište koje su nedavno neki imbecili zapalili izgleda toliko nježno da čovjek poželi leći na nju da otplovi negdje gdje ovaj jad ne postoji.

Dječaci kažu da svaka pjesma o Dalmaciji postane hit. Pa makar nadrljao tekst o tome kako je super biti pedofil i jesti pokvareni jogurt sa mačjom hranom, refren je ono što prodaje pjesmu. Tigi digidi digidi *clap-clap*. Ne sjećam se kad je zadnji puta nešto takvo došlo iz ovog dijela Hrvatske. Nemam blage kad je zadnji puta netko pjevao o Slavonskom Brodu, Našicama, Novskoj itd. Dobro, bila je šema sa "I kad poželiš se ravnice, dođi u Vinkovce" što je ajmo reći bio hit. Ali to je ništa naspram neke pjesme od nekoga tko je iz Splita. Svi se sjećamo nebuloza poput "Afrika-paprika". Instant uzorak za hit. Što je iduće? "Azija-Malvazija"? Ček, jesam ja rođen na krivu stranu ili bez neke moždane vijuge da je to samo meni retardirano? Pa kako takvo nešt može pobijediti na nekom natjecanju? Alo ljudi? Koji vam je? Da u Slavoniji postoji Split možda bi se i prolongiralo nešto pa bi i došla neka pjesma do radia ili nedajbože TV-a. Doduše i ja sam sad pretjero, pa o čem imaš pjevati uopće ako si iz bilo kojeg grada iz Slavonije osim o nekoj vrsti tuge i ponosa? O ničem. Dolazimo iz zemlje zalazećeg Sunca gdje jači pokušava onog iznad prebit dok gazi po slabijem, a retardacija je odavno zamjenila ono što je bilo nekvalitetno, ali je bar imalo dušu.
Eto, kad sam spomenio dječake koji su trenutno najjača stvar koja se događa na Hrvatskoj glazbenoj sceni, zaključit ću post pjesmom koja je u kratkom roku postala hit.

Početak

Najgore je početi. Rekao sam si već dosta puta, a i dosta mi je ljudi reklo da bi trebao to što imam u sebi izlijevati van kroz neki blog. Pa evo, početak godine, random novogodišnja odluka i evo. Blog je krenio. Napokon. Svaka odluka je teška, pogotovo kad se odnosi na ljude koje voliš. Eto, očito je da sam pehista, te da je moguće da tražim sreću u krivim stvarima. Ili ljudima. Prošlu godinu ću pamtiti po puno lijepih stvari. Zapravo, sve što mi se prošle godine dogodilo je bilo na neki način lijepo. Prošao sam najteži ispit na faksu, veći dio godine sam proveo sa jednom jako dobrom osobom u kojoj sam vidio nešto što jako dugo nisam vidio. Znao sam da tomu jednom mora doći kraj jer je previše razlika bilo u igri. Samo nisam znao da će me baš taj kraj početkom godine sustići. Ulazim u ovu godinu sam. Ne mogu reći da sam povrijeđen jer sam to očekivao., ali naravno, potiho kao neki kvazi optimist sam se nadao da će se sve dobro završiti. Nema veze. Bilo je lijepo dok je trajalo jer je bilo iskreno.

Zaspao sam jučer relativno rano jer sam bio jako umoran. To je rezultiralo ranim buđenjem što i zapravo nije toliko loše jer možeš iskoristiti cijeli dan. Carpe diem baby. Marš. Pošto su mi slušalice za mp3 player riknule, odlučio sam otići kupiti nove i usput navratiti do birtije u koju zalazim na jednu-dvije male kavice te pročitati novine. Pa neka mi to bude prva stvar u novoj godini jer ne mogu živjeti bez glazbe. Ako ikada ostanem bez sluha, uložit ću pare u pištolj i riješiti problem po kratkom postupku. Šalim se naravno, nisam tol'ki idiot, kupio bi sačmaricu. Dok sam se oblačio uočio sam radnu knjižicu pa rekoh da bi mogao otići i do biroa da mi lupi pečat za redovno javljanje. Super je stvar kad znaš da si ti samo jedan broj od 293.852 ljudi koji su trenutno na zavodu za zapošljavanje. Možda je taj broj sad i veći, ali kao da je ikoga briga. Što ako sve oko mene nije onako kakvim se čini? Što ako cijeli svijet kojega znam je samo san koji netko elaborira? Ako pogledam u svoj odraz, pitam se je li to sve što želim biti? Volio bi da mogu vidjeti kroz pukotine, možda bi pronašao nešto čega se bojim. Možda. Who gives a f#$%?

Jučer kad sam prekinio sa curom sam zažmirio i pustio sam si jednu stvar na random. Ono, stvar koja će me podsjećati na ono sve što smo imali. Igrom slučaja je ispala možda i u tom trenu najbolja stvar ikada.