Galama je opet zamijenila tišinu, nema više laganih buđenja. Svi su se počeli derati i biti agresivni izvlačeći se na to da su osjetljivi. Sve ide prema goremu, ljudi dolaze doma sa posla pod ogromnim stresom i pošto se nisu iskalili na nikome u svom poduzeću, nastradaju djeca. Ili supružnici. Konstantne besmislene svađe zbog ničega se non-stop vrte u krug. Roditelji misle kako se njihovo punoljetno dijete namjerno ne želi zaposliti i cijeli život želi biti na njihovoj grbači. Logika na mjestu naravno, mislim, tko ne bi to htio? Svaka osoba si mora priznati da unazad par godina kad se spomene ta famozna "grbača", smijeh najednom stane, sreća se pauzira, a oči se okrenu za puni krug. Nakon što se spomene ta riječ na g, onda kreću neka famozna iseljenja iz kuće, izbacivanja, netrepeljivost, nepodnošljivost itd. a na svoju krivicu nisi mogao utjecati jer roditelje ne možeš birati. I zapeo si u kući svojih najmilijih i ne znaš gdje dalje. Možda i znaš, ali ne možeš. Možda i možeš, ali nečeš, možda i nečeš, ali znaš da možeš. Ajmo opet u krug.
Da bar postoji neka harmonija u kojoj možeš obitavati, neki savršeni sklad gdje stres ne postoji, gdje do galame ne može doći, negdje gdje je jad nepoznanica, a pojam politika ne postoji.
Bi li uopće uspjeli to preživjeti?
Nema komentara:
Objavi komentar