Najgore je početi. Rekao sam si već dosta puta, a i dosta mi je ljudi reklo da bi trebao to što imam u sebi izlijevati van kroz neki blog. Pa evo, početak godine, random novogodišnja odluka i evo. Blog je krenio. Napokon. Svaka odluka je teška, pogotovo kad se odnosi na ljude koje voliš. Eto, očito je da sam pehista, te da je moguće da tražim sreću u krivim stvarima. Ili ljudima. Prošlu godinu ću pamtiti po puno lijepih stvari. Zapravo, sve što mi se prošle godine dogodilo je bilo na neki način lijepo. Prošao sam najteži ispit na faksu, veći dio godine sam proveo sa jednom jako dobrom osobom u kojoj sam vidio nešto što jako dugo nisam vidio. Znao sam da tomu jednom mora doći kraj jer je previše razlika bilo u igri. Samo nisam znao da će me baš taj kraj početkom godine sustići. Ulazim u ovu godinu sam. Ne mogu reći da sam povrijeđen jer sam to očekivao., ali naravno, potiho kao neki kvazi optimist sam se nadao da će se sve dobro završiti. Nema veze. Bilo je lijepo dok je trajalo jer je bilo iskreno.
Zaspao sam jučer relativno rano jer sam bio jako umoran. To je rezultiralo ranim buđenjem što i zapravo nije toliko loše jer možeš iskoristiti cijeli dan. Carpe diem baby. Marš. Pošto su mi slušalice za mp3 player riknule, odlučio sam otići kupiti nove i usput navratiti do birtije u koju zalazim na jednu-dvije male kavice te pročitati novine. Pa neka mi to bude prva stvar u novoj godini jer ne mogu živjeti bez glazbe. Ako ikada ostanem bez sluha, uložit ću pare u pištolj i riješiti problem po kratkom postupku. Šalim se naravno, nisam tol'ki idiot, kupio bi sačmaricu. Dok sam se oblačio uočio sam radnu knjižicu pa rekoh da bi mogao otići i do biroa da mi lupi pečat za redovno javljanje. Super je stvar kad znaš da si ti samo jedan broj od 293.852 ljudi koji su trenutno na zavodu za zapošljavanje. Možda je taj broj sad i veći, ali kao da je ikoga briga. Što ako sve oko mene nije onako kakvim se čini? Što ako cijeli svijet kojega znam je samo san koji netko elaborira? Ako pogledam u svoj odraz, pitam se je li to sve što želim biti? Volio bi da mogu vidjeti kroz pukotine, možda bi pronašao nešto čega se bojim. Možda. Who gives a f#$%?
Jučer kad sam prekinio sa curom sam zažmirio i pustio sam si jednu stvar na random. Ono, stvar koja će me podsjećati na ono sve što smo imali. Igrom slučaja je ispala možda i u tom trenu najbolja stvar ikada.
Nema komentara:
Objavi komentar