Ponos

Koliko puta započnete dan sa pomisli da nemate pojma što da radite? Svaki pokušaj za pronalaskom nekog posla od kojeg bi mogli živjeti stvori novu mentalnu prepreku u glavi i pitate se jeste li uopće sposobni, te dokle više ovo može ići. Čak i oni koji su zaposleni započinju dan sa ogromnom bezvoljnošću zbog toga što znaju kako će im se cijeli dan odvijati i što će morati trpiti. Zvuči kao začarani krug i za jedne i za druge. Dva začarana kruga koja se međusobno ne dodiruju.
Kad shvatiš da si u jednom te istom začaranom krugu, počnu ti se rađati neke ideje. 90% toga otpišeš, a ostatak isprobaš pa kud puklo da puklo. Na taj način sam u srednjoj počeo sa pisanjem, a u osnovnoj sa sviranjem i dan danas pišem kao što i sviram. Naravno, kao klinac sam htio biti astronaut i direktor svemira, ali to je nešto od ovih 90% što sam s vremenom otpisao.
Problem je što živim(o) u zemlji gdje ne možeš loviti svoj san, niti ga ostvariti. Barem ne legalnim putem. A tako nam je lijepa zemlja, toliko smo krvi zbog samostalnosti prolili, toliko firmi privatizirali, toliko nafte i svega ostalog prošvercali samo da možemo reći: "E, ovo je naše!". Bravo mi, uspjeli smo! I Slovenci su uspjeli pa su nam priječili pregovore sa EU zbog arbitraže. Rekli su "Tukaj je Slovenija" i gotovo. Europa je iza njih, mala zemljo pokori se! Više nije bilo ponosa među političarima i nitko nije govorio "E ovo je naše!" nego su svi u svrhu napretka ove predivne zemlje pristali na to da neki arbitar odredi prave granice. Bravo. Ratovali smo sa Srbima stvarno radi ničega i onda dođu Slovenci i zovu arbitara. Trebalo je prije 20ak godina biti pametan i zvati arbitara, a ne ovak biti pun ožiljaka. Da bar nisu stare PIK-ove rascjepkali, možda bi i bilo sad trenutno lakše. Ček, što ja to govorim? Pola kilometra od mene stoji najbolji primjer gluposti i farse u ovoj državi, a tu se dotičem granica i nekih nebitnih stvari poput nacionalnog ponosa. Ljubi svoju zemlju, ne daj ju nikome, tu smo od 7. stoljeća, trebamo to štititi.
Stat na branik i branit! I onda malo izmudrovati neke šeme kako zaraditi brzu lovu, pa ajmo dati Inu Mađarima, željezaru Amerikancima, cijelu Istru Talijanima, poneku rafineriju Rusima. A da ne bi bilo da nismo dali "našima", ajmo stvoriti par privatnika iza kojih ćemo mi političari biti i dati im sve ostalo.
I onda se ja pitam zašto poštena osoba ne može uspjeti. Može, naravno. Ali, to će država naplatiti do te mjere da češ i dalje biti na mizeriji. Ili propasti. Više vjerojatnije je ovo drugo.

Ova sva kvazi mržnja i depresija koja se konstantno ponavlja nestane sa vremena na vrijeme. Pogotovo ako te vesele sitnice te ako ljepotu možeš pronaći u krugu sebe. Ako ne možeš, pod hitno se odseli ili promijeni nešto u svom životu. Ako nemaš neku ljepotu u životu, bila ona u glazbi, prirodi, nekoj osobi, životinji, poslu, ma bilo čemu, onda nešto nije u redu s tobom ili si jako nesretna/tužna osoba.
Danas se vraćam iz BiH i gledam sunce kako zalazi u daljini, polja ne mogu biti ravnija, a šume praznije. Sava je bila tako tiha da si tišinu mogao rezati poput torte. Sunce zalazi na ravnici. Vrijeme je stalo. Taj tren ništa nije moglo biti ljepše od toga. Rekao sam suputnicima da ću staviti slušalice u uši jer mi se piše (ogromna navala inspiracije, a i nije mi se slušao random koji je izlazio iz zvučnika). Naravno, jedva su dočekali da me izignoriraju, jer sam im dojadio sa pričom o Japancu koji je preživio obje atomske bombe koje su u doba II. svjetskog rata pale na njegovu zemlju. Ja sam si pustio ovu stvar ispod (nisam mogao zamisliti savršeniju pjesmu u trenu) i napisao iduće:

Kada bi se riječi plaćale,
ljudi bi birali što bi govorili.
Svi znamo da bomba ne bira stranu,
niti gađa određeno utočište
Ne razmišlja niti samostalno djeluje
samo padne tamo gdje je bace
i ubije sve bez oklijevanja.