Gdje su nestali nježni glasovi?

Galama je opet zamijenila tišinu, nema više laganih buđenja. Svi su se počeli derati i biti agresivni izvlačeći se na to da su osjetljivi. Sve ide prema goremu, ljudi dolaze doma sa posla pod ogromnim stresom i pošto se nisu iskalili na nikome u svom poduzeću, nastradaju djeca. Ili supružnici. Konstantne besmislene svađe zbog ničega se non-stop vrte u krug. Roditelji misle kako se njihovo punoljetno dijete namjerno ne želi zaposliti i cijeli život želi biti na njihovoj grbači. Logika na mjestu naravno, mislim, tko ne bi to htio? Svaka osoba si mora priznati da unazad par godina kad se spomene ta famozna "grbača", smijeh najednom stane, sreća se pauzira, a oči se okrenu za puni krug. Nakon što se spomene ta riječ na g, onda kreću neka famozna iseljenja iz kuće, izbacivanja, netrepeljivost, nepodnošljivost itd. a na svoju krivicu nisi mogao utjecati jer roditelje ne možeš birati. I zapeo si u kući svojih najmilijih i ne znaš gdje dalje. Možda i znaš, ali ne možeš. Možda i možeš, ali nečeš, možda i nečeš, ali znaš da možeš. Ajmo opet u krug.

Da bar postoji neka harmonija u kojoj možeš obitavati, neki savršeni sklad gdje stres ne postoji, gdje do galame ne može doći, negdje gdje je jad nepoznanica, a pojam politika ne postoji.
Bi li uopće uspjeli to preživjeti?

Gorivo

Osjećate li povremeno da trebate neku pokretačku snagu, svojevrsno gorivo koje će vas podići, rasteretiti, ubrzati, izvući iz neke čudne depresije, a to gorivo dolazi iz neke osobe?
Treba li vam netko iz koga ćete vući inspiraciju za učiniti život ljepšim, boljim... produktivnijim?
Mnogi ljudi to isto gorivo ne mogu pronaći koliko god tražili te konstantno mijenjaju od jednog do drugog. Naravno, svi znamo da u benzinca ne možeš trpati dizel, ali kad to gorivo ulazi u čovjeka preko tih nekih nevidljivih membrana koje nemaju neko svoje posebno ime, nitko se ne pita da li to gorivo paše motoru nego svi idu isprobati.
U tome leži najveći problem, jer ne znaš što želiš sa sobom, od sebe i što želiš od drugoga dok god možeš to gorivo crpiti. Tek na kraju shvatiš da nije krivo gorivo nego izvor.
Naravno, ne mora izvor nužno biti osoba, mnogi ljudi crpe svoju dozu mržnje, ljubavi ili čega god preko nekog drugog medija. Jednostavno im treba taj fix u životu da se osjećaju ispunjenijim. Isto tako tu može biti priroda, neka životinja, posao na koji odlaziš, zapravo sve čega se sjetiš. Ali, sve se svodi na isto. Treba nam to gorivo. Ovisni smo o njemu.
Problem nastaje kad izvor presuši. Sve je idilično prije toga. I onda kad to isto gorivo dobivaš na kapaljku, počneš se gubiti, ne znaš što bi sa sobom pa tražiš nešto drugo samo da dođeš do sebe. I onda izvor totalno presuši, nema ni na kapaljku više. Što onda? Taj prijelomni trenutak je ključan u životu svakoga jer postoje dvije solucije: pokušati svim silama pokrenuti taj izvor jer je gorivo negdje dublje ili pronaći novi. Prva solucija može zadati više boli i muke nego druga, ali ako pronađeš žilu ponovno, možeš se vratiti u blagostanje. Ako ne... onda nema pokretačke snage dok ne pronađeš drugi. A i za pronalazak drugoga treba vremena. U međuvremenu tu i tamo pronađeš nešto sitno, ali to nije dovoljno, pa tražiš dalje i dalje.
Cijeli život se svodi na potragu za time. Ma kakva god osoba bio, to ti treba. I kroz cijeli život se protežu samo dva ista pitanja: "Tražim li ono što želim na pravome mjestu? Je li to ono što stvarno želim?"
Ne treba živjeti u nekoj iluziji nego prihvatiti stvari onakvima kakve jesu i uvijek težiti ka boljemu, jer život u iluziji je prazan. A nitko tako ne može funkcionirati.

Imaju dečki iz Crowbara pravo što se tiče ove teme, nitko im to ne može osporiti.

Ponos

Koliko puta započnete dan sa pomisli da nemate pojma što da radite? Svaki pokušaj za pronalaskom nekog posla od kojeg bi mogli živjeti stvori novu mentalnu prepreku u glavi i pitate se jeste li uopće sposobni, te dokle više ovo može ići. Čak i oni koji su zaposleni započinju dan sa ogromnom bezvoljnošću zbog toga što znaju kako će im se cijeli dan odvijati i što će morati trpiti. Zvuči kao začarani krug i za jedne i za druge. Dva začarana kruga koja se međusobno ne dodiruju.
Kad shvatiš da si u jednom te istom začaranom krugu, počnu ti se rađati neke ideje. 90% toga otpišeš, a ostatak isprobaš pa kud puklo da puklo. Na taj način sam u srednjoj počeo sa pisanjem, a u osnovnoj sa sviranjem i dan danas pišem kao što i sviram. Naravno, kao klinac sam htio biti astronaut i direktor svemira, ali to je nešto od ovih 90% što sam s vremenom otpisao.
Problem je što živim(o) u zemlji gdje ne možeš loviti svoj san, niti ga ostvariti. Barem ne legalnim putem. A tako nam je lijepa zemlja, toliko smo krvi zbog samostalnosti prolili, toliko firmi privatizirali, toliko nafte i svega ostalog prošvercali samo da možemo reći: "E, ovo je naše!". Bravo mi, uspjeli smo! I Slovenci su uspjeli pa su nam priječili pregovore sa EU zbog arbitraže. Rekli su "Tukaj je Slovenija" i gotovo. Europa je iza njih, mala zemljo pokori se! Više nije bilo ponosa među političarima i nitko nije govorio "E ovo je naše!" nego su svi u svrhu napretka ove predivne zemlje pristali na to da neki arbitar odredi prave granice. Bravo. Ratovali smo sa Srbima stvarno radi ničega i onda dođu Slovenci i zovu arbitara. Trebalo je prije 20ak godina biti pametan i zvati arbitara, a ne ovak biti pun ožiljaka. Da bar nisu stare PIK-ove rascjepkali, možda bi i bilo sad trenutno lakše. Ček, što ja to govorim? Pola kilometra od mene stoji najbolji primjer gluposti i farse u ovoj državi, a tu se dotičem granica i nekih nebitnih stvari poput nacionalnog ponosa. Ljubi svoju zemlju, ne daj ju nikome, tu smo od 7. stoljeća, trebamo to štititi.
Stat na branik i branit! I onda malo izmudrovati neke šeme kako zaraditi brzu lovu, pa ajmo dati Inu Mađarima, željezaru Amerikancima, cijelu Istru Talijanima, poneku rafineriju Rusima. A da ne bi bilo da nismo dali "našima", ajmo stvoriti par privatnika iza kojih ćemo mi političari biti i dati im sve ostalo.
I onda se ja pitam zašto poštena osoba ne može uspjeti. Može, naravno. Ali, to će država naplatiti do te mjere da češ i dalje biti na mizeriji. Ili propasti. Više vjerojatnije je ovo drugo.

Ova sva kvazi mržnja i depresija koja se konstantno ponavlja nestane sa vremena na vrijeme. Pogotovo ako te vesele sitnice te ako ljepotu možeš pronaći u krugu sebe. Ako ne možeš, pod hitno se odseli ili promijeni nešto u svom životu. Ako nemaš neku ljepotu u životu, bila ona u glazbi, prirodi, nekoj osobi, životinji, poslu, ma bilo čemu, onda nešto nije u redu s tobom ili si jako nesretna/tužna osoba.
Danas se vraćam iz BiH i gledam sunce kako zalazi u daljini, polja ne mogu biti ravnija, a šume praznije. Sava je bila tako tiha da si tišinu mogao rezati poput torte. Sunce zalazi na ravnici. Vrijeme je stalo. Taj tren ništa nije moglo biti ljepše od toga. Rekao sam suputnicima da ću staviti slušalice u uši jer mi se piše (ogromna navala inspiracije, a i nije mi se slušao random koji je izlazio iz zvučnika). Naravno, jedva su dočekali da me izignoriraju, jer sam im dojadio sa pričom o Japancu koji je preživio obje atomske bombe koje su u doba II. svjetskog rata pale na njegovu zemlju. Ja sam si pustio ovu stvar ispod (nisam mogao zamisliti savršeniju pjesmu u trenu) i napisao iduće:

Kada bi se riječi plaćale,
ljudi bi birali što bi govorili.
Svi znamo da bomba ne bira stranu,
niti gađa određeno utočište
Ne razmišlja niti samostalno djeluje
samo padne tamo gdje je bace
i ubije sve bez oklijevanja.