Gorivo

Osjećate li povremeno da trebate neku pokretačku snagu, svojevrsno gorivo koje će vas podići, rasteretiti, ubrzati, izvući iz neke čudne depresije, a to gorivo dolazi iz neke osobe?
Treba li vam netko iz koga ćete vući inspiraciju za učiniti život ljepšim, boljim... produktivnijim?
Mnogi ljudi to isto gorivo ne mogu pronaći koliko god tražili te konstantno mijenjaju od jednog do drugog. Naravno, svi znamo da u benzinca ne možeš trpati dizel, ali kad to gorivo ulazi u čovjeka preko tih nekih nevidljivih membrana koje nemaju neko svoje posebno ime, nitko se ne pita da li to gorivo paše motoru nego svi idu isprobati.
U tome leži najveći problem, jer ne znaš što želiš sa sobom, od sebe i što želiš od drugoga dok god možeš to gorivo crpiti. Tek na kraju shvatiš da nije krivo gorivo nego izvor.
Naravno, ne mora izvor nužno biti osoba, mnogi ljudi crpe svoju dozu mržnje, ljubavi ili čega god preko nekog drugog medija. Jednostavno im treba taj fix u životu da se osjećaju ispunjenijim. Isto tako tu može biti priroda, neka životinja, posao na koji odlaziš, zapravo sve čega se sjetiš. Ali, sve se svodi na isto. Treba nam to gorivo. Ovisni smo o njemu.
Problem nastaje kad izvor presuši. Sve je idilično prije toga. I onda kad to isto gorivo dobivaš na kapaljku, počneš se gubiti, ne znaš što bi sa sobom pa tražiš nešto drugo samo da dođeš do sebe. I onda izvor totalno presuši, nema ni na kapaljku više. Što onda? Taj prijelomni trenutak je ključan u životu svakoga jer postoje dvije solucije: pokušati svim silama pokrenuti taj izvor jer je gorivo negdje dublje ili pronaći novi. Prva solucija može zadati više boli i muke nego druga, ali ako pronađeš žilu ponovno, možeš se vratiti u blagostanje. Ako ne... onda nema pokretačke snage dok ne pronađeš drugi. A i za pronalazak drugoga treba vremena. U međuvremenu tu i tamo pronađeš nešto sitno, ali to nije dovoljno, pa tražiš dalje i dalje.
Cijeli život se svodi na potragu za time. Ma kakva god osoba bio, to ti treba. I kroz cijeli život se protežu samo dva ista pitanja: "Tražim li ono što želim na pravome mjestu? Je li to ono što stvarno želim?"
Ne treba živjeti u nekoj iluziji nego prihvatiti stvari onakvima kakve jesu i uvijek težiti ka boljemu, jer život u iluziji je prazan. A nitko tako ne može funkcionirati.

Imaju dečki iz Crowbara pravo što se tiče ove teme, nitko im to ne može osporiti.

Prosperitet kroz državni aparat

Negdje prije se u bespućima interneta pojavio video o crackheadovima kako govore o tome što je pakao droge, što te odvede tamo itd. Poanta svega je ta da bi mi kao ljudi trebali izvući pouku da ne konzumiramo drogu i raznorazna opojna sredstva jer (pazi sad ovo) stvaraju ovisnost.
Vau, captain obvious. Kampanja za osvijestit se. Nitko se ne pita što dovodi do toga da se čovjek počinje drogirati, što dovodi do toga da čovjek stvori bilo koju vrstu ovisnosti. Bitno da pričaju o tome kako je to loše, a nose odjeću koja dođe k'o pola prosječnog auta. Da li ja jedini ovdje vidim "what's wrong?"
Isto tako bi i trebali cijeniti život koji imamo. Naše noge, ruke, oči, uši itd. Olako to shvaćamo jer smo zapravo svi stvoreni na taj način da nas je briga za drugoga. Ali bitno da smo puni suosjećanja svi.
Čovjek u invalidskim kolicima govori "Cijeni to što hodaš", a drugi na to govori: "Boli me k***c, provozat ću se autom do kraja ulice jer sam lijen da hodam.
Kakva puna pluća? Trebaš me osvijestiti kako neka bolest koju ni ne znam izgovoriti ubija? Kako je droga loša? Kako sve što konzumiram ne valja?" Slavonac sam. Umrt ću do 50te godine od infarkta.

Ironično je što 90% kampanja za osvjestiti se dolazi iz najveće ekonomske velesile na svijetu, gdje je prosječna osoba glupa do te mjere da kad bi joj dao kartu svijeta i pitao gdje je Irak, Iran, Sjeverna Koreja, Njemačka, Vijetnam... ona bi pokazala na Kanadu. Sustavno uništavaju male sredine iz kojih većina ljudi ode u vojsku jer nemaju gdje dalje otići. Naravno, aktivnih ratova uvijek ima, treba krasti naftu od Arapa. Muslimani su loši ljudi, žive u pijesku u šatorima itd. Iskreno, tko normalan u njihovom svijetu bi pomsilio da su arapske države zbog svojih prirodnih resursa razvijenije nego polovica europskih država? Mislim da je odgovor nitko. A pazi sad paradoks: kod nas u državi ljudi vojsku, policiju i bilo koju državnu službu smatraju darom s neba jer su si osigurali životno pitanje. I otac povlači veze da bi sina utrpo u bilo koju državnu službu. Zašto na primjer to ne bi bila vojska? Policija? Boli te briga, beneficirani radni staž, ne radiš apsolutno ništa, a vlast ti je u rukama i ako si taj isti policajac možeš se raširiti preko pola ulice dok hodaš ponosno i utegnuto. Puno ovakvih primjera ima iz Slavonije gdje ljudi nemaju nikakvu perspektivu osim te. I naravno, nastala je ogromna navala na policijsku akademiju unazad par godina, broj ročnika u vojsci nikad nije bio veći, a drugi državni poslovi su postali kao utopija za one koji ne odaberu bilo kakvu fizičku aktivnost. Selo prosperira kad autocesta prođe kroz njega. ŠTA? You're doing it wrong do übera. Pa dokle? Paradoks koji se sam po sebi ubacuje u ovu priču je taj da svaka osoba mrzi "tete za šalterima". Rijetko da postoji ljubazna osoba za bilo kojim šalterom koja će ti na lijep način objasniti sve kako, šta i gdje trebaš. (Gdje je osmijeh, halo?) Čovječe, budi sretan što si u državnoj službi, to ti je siguran posao, plaća redovna, nema problema sa mirovinama, godišnjim odmorom, slobodnim danima, trinaestom plaćom, božicnicom, uskrsnicom, darom za djecu i ostalim beneficijama. Čovječe, ako radiš u HŽ-u, možeš krasti i gorivo. Jednostavno ti je sve riješeno.